ANDREJ GAĆINA: Svjetski Top 20 nije moj konačni doseg!

gacina ep 2015Bila je ovo zanimljiva sezona za Andreja Gaćinu, Zadranina koji je opet među 20 najboljih svjetskih stolnotenisača. Tako barem kaže najnovija rang lista Svjetske stolnoteniske federacije (ITTF). Doduše, Gaćina je cijelo vrijeme pri vrhu, ali u posljednje vrijeme bilo je mnogo uspona i padova. Što se tiče padova to se najviše odnosi na ozljedu, zbog koje je propustio završnicu Bundeslige, a i i Svjetsko prvenstvo. Ipak, vrlo brzo se vratio, na Europskim igrama igrao je četvrtfinale, na Europskom prvenstvu je u momčadskom dijelu bio bez poraza, a u pojedinačnom je zaustavljen korak do medalje. Imao je i nekoliko dobrih rezultata na Pro Tourevima Major kategorije... Zato ni ne čudi što se opet penje na rang listi ITTF-a.

- Zadovoljan sam ostvarenim, ne mogu se požaliti. Treniram u Grenzau s Kinezom Chen Zibinom, on mi je dao taj napredak u tehničkom smislu, a malo i u taktičkom. Naravno, vjerujem da mogu još napredovati i na rang listi, ali i u igračkom smislu. Bitno je da klubu dobro treniram, jedino mi nedostaje kvalitetnih sparinga. To je taj korak s kojim bi bio konkurentniji Top 10 igračima. Treba vremena da mi se sve posloži, naučio sam neke stvari, ali treba biti strpljiv što nekad definitvno nisam. Ozljeda me spriječila u nekim stvarima, ali na to gledam kao peh, najbitnije je da je to sada iza mene.
Uskoro ćete napuniti 30 godina, jesu to najbolje godine za stolni tenis? Koji je vaš limit? Ove godine bili ste vrlo blizu pojedinačnoj medalji. Momčadsku imate, u parovima imate zlata, nedostaje još jedino ona iz pojedinačnog dijela.
- Od 27 do 34 su najbolje godine za stolni tenis. Najbitnije je što na treningu vidim da sam dobar, samo to treba pretočiti u mečeve. O medalji ne mogu pričati, ima toliko faktora kako doći do odličja. Sigurno je da da bi igrač moje kvalitete mogao osvojiti neko pojedinačno odličje na velikim natjecanjima, ali opet kažem dosta stvari utječu na to.
Na EP-u sam igrao dobro, možda sam i mogao više, ali na kraju se ispostavilo da ipak nije moje vrijeme za pojedinačnu medalju. Imao sam dosta problema s Gerellovim servisom, da je bio neki drugi igrač vjerojatno bi ishod bio drugačiji. Ali, nisam radio veliku strku, ako dobro treniram vjerujem da će biti još prilike.
U momčadskom dijelu EP-a uvijek smo blizu medalje ili s njom oko vrata? Hoće li se ta tradicija nastaviti?
- Kao momčad dobro funkcioniramo. Evo na ovom EP-u je malo nedostajalo da uzmemo odličje, a pomladili smo momčad i uspkos tome igrali stvarno dobro. Mladima će trebati 2-3 godine da bi se stabilizirali, da pronađu svoj put u stolnom tenisu.
Možemo li biti poput Portugala kroz dogledno vrijeme?
- Treba znati da taj Portugal trenutno ima Top 10 igrača, drugi je Top 20, a treći je po igri u Top 40. Svakako treba imati neki cilj, ja ću se polako 'šlepati' i pokušati ostati na ovoj poziciji što dulje, ali da stvoriš takvu momčad treba puno talenta, odricanja i rada. Naravno, uz pravu podršku svašta je moguće. Pogotvo jer mi imamo potencijal, ali tek treba vidjeti za što će ova reprezentacija biti sposobna.  
Kako vidite budućnost hrvatskog stolnog tenisa?
- Mogu komentirati jedino Tomislava Pucara i Filipa Zeljka, mlađe ne poznajem toliko. Dečki su na dobrom putu, ali moraju znati da su ovo kritične godine. Treniraš po cijele dane, daješ cijelog sebe, a gubiš mečeve. Igraš protiv suparnika koji su na sceni već 20 godina. Tu treba ostati uporan, raditi što treba i ne razmišljati što će to donijeti. Iz mog iskustva važno je imati kratkoročne ciljeve. Uh, kad se sjetim... Bilo je situacija gdje mi je bilo dosta teško, igrao sam i u četvrtoj njemačkoj ligi, sa 18-19 godina putovao sam na mečeve u Stuttgart. Ali nisam se predavao! Naprimjer, kad sam imao mečeve za vikend u nedjelju u 19 sati bi sjeo u automobil i u devet ujutro bio na treningu u Zagrebu. Nisam htio previše razmišljati je li to dobro ili ne, znao sam da sam mlad i da to mogu izdržati. Dođe ti ponekad zasićenje, postavljaš si pitanja hoće li mi se ovo vratiti, ali onda jednostavno presječeš, nastaviš rutinu i ideš dalje. Nije bilo tako kriično da sam razmišljao odustati, alternativa mi se nije baš sviđala. Naravno, da sam morao vjerojatno bi odustao i posvetio se drugim stvarima.
Što je potrebno za uspjeh u stolnom tenisu?
- Kao i u svakom sportu, upornost, diciplina u svakom segmentu. Od prehrane, psihološke pripreme, treninga... Treba na svakom treningu ići maksimalno, svaku lopticu igrati kao da ti je zadnja. S psihologom radim desetak godina, u vezi prehrane se konzultiram s Mimi Vurdeljom. Nekad se teško pridržavati zadanog, umor te slomi, pogubi se balans. Ali tu treba ostati jak karakter. Uglavnom se držim zacrtanog programa, ali normalno dogodi se i meni da se opustim. Što se tiče taktike slažem se da treba učiti od Kineza, ali treba to prilagoditi sebi. Uzeti nešto od njih, dodati nešto svoje.
Kad smo kod Kine, jeste li ikad bili u njihovim kampovima?
- Nikad nisam bio u Kini na treninzima, ako sam i mislio trebalo je kad sam bio mlađi. Ne znam koliko bi to sad donijelo u mojim godinama. Možda bi i poboljšao neke segmene u igri, ali postoji veliki rizik od preforsiranosti, ozljede. Realno, Europljani ne mogu izdržati takav trening jer nisu naviknuti. Oni su od 5-6 godine u tom ritmu. U omjeru sati Kinezi treniraju 7 do 8 sati dnevno, europski igrači 4 do 5 sati. Njihov veliki plus je imaju dobro znanje o tehnici. U Europi svatko igra na svoju stranu, dok u Kini od 20 igrača svi igraju isto. Ovtcharov mi je pričao da imaju jako često seminare, ulaže se dosta u znanje. A na tim seminarima prisutni su svi treneri, od vrha do dna. Razrađuju sve do najmanjih sitnica, mora se priznati da njeguju sport.
Stolni tenis u svjetskim razmjerima?
- Pokušava se nešto, ali možda na krivi način. Nisu loptice boljitak stolnog tenisa. Ne, definitvno se nije  puno napravilo posljednjih godina. Možda napraviti korekcije u nagradnim fondovima. Ti da bi otišao na neki turnir trebaš ući u 2. ili 3. kolo kako bi tek povratio novce. Za većinu je to nemoguća stvar. A i sami Savezi tu gube previše novaca, jer im igrači već ispadaju u kvalifikacijama. Možda da se otkine dio od nagrada za najbolje. Što se tiče razlike između Kine i Europe nije se previše promijenilo, možda je čak Kina još napredovala. Ne, nije kao kod cura, kod njih je razlika golema. U muškom stolnom tenisu ne može svaki Kinez pobijediti najjače igrače poput Ovtcharova, Bolla... Ali, Kinezi imaju sve više igrača koji su jako dobri. Hoće li to ikad izjednačiti? Sumnjam, oni su takav narod, uporni, radišni. Ne vjerujem da će tu prednost ispustiti.
Može li se zaraditi od stolnog tenisa? Pogotvo vi koji ste visoko pozicionirani.
- Trenutno se ne mogu požaliti, opušten sam po pitanju financija, a prednost je što radim ono što volim. Teško je odgovoriti hoću li nakon karijere moći u 'mirovinu', pitanje je koliko ću biti pametan zadržati kapital. Top 10 ili čak Top 15 je neka granica u kojoj igrači zarađuju vrlo dobre novce, ostali će se morati još nečim baviti nakon karijere. Netko više, netko manje hahahah... Definitivno bi bolje prošao da sam npr. Nijemac, duplo bolje. Veliko tržište, stolni tenis se prati a čim ima interes navijača tu su i sponzori, vrte se veći novci.
Za kraj smo se vratili u hrvatsku stvarnost, koliko pratite domaću 'scenu'? Pratite li rezultate Donata, kluba iz kojeg ste ponikli, i kojem ne ide najbolje u posljednje vrijeme. Pojavila se informacija kako će se pokušati revitalizirati zadarski memorijalni turnir barba Tomo Amižić. Hoćete li se uključiti u organizaciju kako bi taj turnir opet dobio stari sjaj?
- Što se tiče mlađih selekcija vidio sam da rezultati trenutno nisu bajni. Ali, svi imaju uspone i padove. Također, pratim akcije Saveza, cilj je proširiti stolni tenis po cijeloj zemlji i dugoročno je to dobar cilj. Ako se nastavi pitanje je vremena kad će i rezultati biti oni stari. Ali, situacija nije lagana, ne samo u stolnom tenisu već u cijelom sportu. Novca nema, a i ljudi se okreću drugim stvarima. Što se tiče Donata vidim da je lošije nego što je to bilo prije, ali teško mi je bilo što komentirati kad ne znam cijelu situaciju. Mogu se samo nadati da je to prolazna faza. Što se tiče memorijala znam da se nešto dogovara, to je odlična vijest, ali i da još ništa nije konkretizirano. Bit ću voljan pomoći koliko god ću moći – zaključio je Gaćina.